I dalje ne mogu da se načudim do koje
mjere ne poznajemo svoje okruženje, prirodu, floru i faunu. Zaista, otkad mi živimo
na ovom prostoru i koliko godina, desetljeća, vijekova, milenijuma treba da
prođe pa da počnemo primjećivati život oko sebe i upoznamo ga? Nije to nešto sa
čim treba da se bave isključivo prirodnjaci. Djecu treba od vrtića upoznavati
sa prirodom, biljkama i životinjama koje žive u njihovom okruženju. Treba ih
upozoriti na opasne vrste i naučiti ih šta smiju, a šta ne smiju dirati. Treba
ih i naučiti koje su vrste bezopasne i otkloniti nepotrebne fobije. Nije zdravo
ni normalno da se odrasli ljudi plaše živih stvorenja od kojih im ne prijeti
realna opasnost. Pišem ovo isfrustriran naslovima u medijima koje čitam zadnjih
dana. Evo nekih:
Hajde da malo analiziramo ove
senzacionalne tekstove.
Poštovani novinaru, kako to mislite „Na
Kastelu se pojavile škorpije“? Ako vi i vaš drug očevidac niste znali škorpije žive na Kastelu, u Banjaluci, Krajini, Republici
Srpskoj, Bosni i Hercegovini, Balkanu, Evropi, Evroaziji i cijeloj zemaljskoj
kugli puno duže nego vi i vaši preci, a bogami i cijeli ljudski rod. I živjeće
puno duže nakon što homo sapiens izumre ili evoluira u neko više ili niže biće.
Stotine miliona godina su stari fosili škorpija i ima ih bukvalno po cijeloj planeti.
S obzirom da banjalučku tvrđavu Kastel spominjete u vašem paničnom vapaju,
moram vam skrenuti pažnju da Kastel, a samim tim i Banja Luka, Krajina,
Republika Srpska, Bosna i Hercegovina i Balkan pripadaju južnoj Evropi i širem
pojasu Mediterana gdje su škorpije sasvim normalna pojava. E sad, postoje vrste
škorpija koje su otrovne i mogu ugroziti ljudsko zdravlje, ali takve ne žive na
ovom kontinentu i ne treba da ih se plašite.
U sljedećem naslovu teksta nije mi jasno
koga novinar smatra čudovištem, vojnika ili zmiju? Računajući da godišnje puno
više zmija strada od ljudske ruke nego obratno bilo bi logično da je vojnik
čudovište. Uz to je ubio bezopasno stvorenje koje mu nije moglo nauditi. Zadnjih
godina nekoliko puta sam naletio na slične tekstove. Zmija monstrum, džinovska
zmija, čudovište i slično. Ljudi, kod nas žive gmizavci koji mogu narasti i
preko dva metra dužine. Nije to ništa neobično. Kravosas, bjelica, bjelouška sve su to zmije koja mogu dostići dužine
od kojih se diže kosa na glavi, ali one nisu opasne za čovjeka koliko god
nekome gadno izgledale. Jedine otrovne i samim tim opasne evropske zmije su
poskok i riđovka ili šarka. Ostale su bezopasne. Ubijaju se ih iz straha i bez
razloga.
U svemu ovome nisu mi jasni novinari koji
objave tekst o nečemu o čemu nemaju pojma, a da prethodno nisu u stanju
prosurfati internetom nekoliko minuta i samo složiti malo kvalitetniji tekst. Pa
imate google i wikipediju, nije to kvantna
fizika. I ja to upravo sada radim. I da ne bude da sam se okomio na sve novinare
evo i jednog lijepog primjera. Autor je napisao atraktivan tekst sa
senzacionalnim naslovom da bi privukao publiku, a ipak uradio kvalitetno istraživanje i sastavio dobru
priču:
A sada senzacija:
U
blizini centra Banjaluke, u samom studentskom kampusu uočene neobične divlje
životinje!!!
Dragi sugrađani, u mom prvom tekstu
sa naslovom Divlje zvijeri u centru grada sam
pisao o neobičnim i rijetkim stvorenjima koja žive u našoj neposrednoj blizini
i vješto se skrivaju od naših pogleda. Predstavio sam vam lasicu (neki su mi
rekli da je to ipak kuna, ali meni je to isto), salamandera (neki su me
ispravili da je to daždevnjak, ali meni je to isto) i sivu čaplju. U prvom
dijelu današnjeg teksta spominjao sam škorpije i više vrsta zmija, a sada vam
donosim tri nova imena. Sve tri ove vrste obitavaju na banjalučkom polju (i ne
samo tamo), mogu se vidjeti uz ogradu studentskog grada, a ponekad i u samom
kampusu. Čuo sam da neki nesavjesni građani idu da ih love u šikari Banjalučkog
polja što smatram izuzetno opasnim jer se radi o gradskoj zoni, a u tom žbunju
se pored divljih životinja često kriju i tinejdžeri iz različitih razloga i
pobuda.
Idemo redom:
Viđao sam u ih Slatini, ali i nekoliko
puta u kampusu Studentskog grada, uvijek uz ogradu prema banjalučkom polju.
Znaju se muvati po privatnim imanjima i tražiti hranu. Mužjaci su naročito
lijepi zbog boje perja. Ženke su nešto manje i svjetlije bojei nemaju kitnjast
rep kao mužjaci.
Fazan
Da je nisam prije nekoliko dana vidio u
kampusu, opet uz istu ogradu prema banjalučkom polju, ne bi se našla u ovo
tekstu. Liči na ženku fazana, ali ipak je značajno manja. I fazan i prepelica
su ptice koje ne mogu visoko ni daleko da lete. Tek toliko da preskoče ogradu
ili neki niži objekat. Uglavnom se kriju u žbunju.
Prepelica
Lisica
Ove pojave u Banjaluci nisu ništa neobično.
U mnogim velikim gradovima, puno većim od Banjaluke žive divlje životinje.
Rakuni, jeleni, losovi, kojoti, vjeverice, sokolovi, čak i pume žive u samim
gradovima ili u neposrednoj blizini pa često znaju zalutati u urbane cjeline.
Mnogi gradovi su za maskote uzeli upravo takve životinje i na taj način promovišu
održivi razvoj, suživot i zaštitu životinja. Odnos prema prirodi govori i o stepenu
civilizacijskog razvoja. Prošla su vremena kada je čovjekova ambicija bila
podčiniti sve vrste sebi. U razvijenom svijetu su aktuelne teme suživota i
održivog razvoja. Donekle se slažem da smo mi još uvijek daleko od razvijenog
svijeta, ali nije ni tako daleko od nas kako nam se nekad čini. U svakom
slučaju ništa nas ne spriječava da mijenjamo način razmišljanja i počnemo se
ponašati u skladu sa modernim ekološkim standardima. Za početak, trebamo se
upoznati sa živim svijetom oko nas jer neznanje stvara strah, a u strahu često
nedužni stradaju. Zato prekinite besmislenu hajku.
No comments:
Post a Comment