295 poginulih i 10.000 povrijeđenih

295 poginulih i 10000 povrijeđenih. To vam je crna statistika saobraćajnih nesreća u BiH u 2017. godini. Skoro pa jedna poginula osoba dnevno. Od ovog broja u Republici Srpskoj smrtno je nastradalo 114 osoba, povrijeđeno je 3187 u 9637 saobraćajnih nesreća. 

Evo, aktuelni nam se predsjednik javno hvali i ponosi kako počesto vozi 200 km/h, a policija mu ne smije ništa. U Hrvatskoj su ga presreli i morao je platiti visoku kaznu, valjda zato što tamo mrze Srbe, a poslije plaćanja kazne su nastavili voziti po starom. Ali dohakaće on njima, sagradiće autoput do Bijeljine pa će voziti 300 km/h. I niko mu neće smjeti ništa. 

Za to vrijeme dva domišljata ministra su smislila privatno-javni poslovni model gdje će uz pomoć stotinjak kamera sa radarom globiti građane za vožnju od 51 km/h tamo gdje je dozvoljeno 40 km/h i na taj način za deset godina sliti 100-tinjak miliona maraka na račune vrlo sumnjivih privatnih kompanija.

U međuvremenu je u Banjaluci na pješačkom prelazu neko automobilom udario ženu i pobjegao. Žena je teško povrijeđena. Bilo je zeleno svjetlo za pješake. To nije prvi takav slučaj, nažalost imali smo ih više zadnjih godina čak i sa smrtnim posljedicama. Neki počionici nisu otkriveni ili osuđeni, a porodice žrtava tvrde da je u istrazi bilo prikrivanja tragova. Banjalučani znaju na koje slučajeve mislim. Pisalo se mnogo o njima.

Prije dva dana ispred mene je u strogom centru grada (Aleja Sv. Save kod zgrade Arhiva) crni Audi A6 zatamnjenih stakala prestigao kolonu velikom brzinom i onda naglo, presjecajući putanju koloni koju je upravo prestigao, skrenuo desno ispred stare zgrade Vlade. Nije imao upaljena rotaciona svjetla. Možda ga je na ovakvu vožnju inspirisao Predsjednikov govor. Ne znam. Možda.

Mjesečno prelazim oko 3000 km. Trudim se da vozim maksimalno bezbjedno i za sebe i svoje saputnike i za druge učesnike u saobraćaju. Smatram sebe solidnim vozačem. Uvijek vežem pojas. Uvijek stajem pješacima. Nikad ne parkiram na mjesto predviđeno za osobe sa invaliditetom. Ponekad napravim prekršaj, uglavnom zbog nepažnje. Nekad mi policija progleda kroz prste, nekad platim kaznu. Trudim se da imam korektan odnos sa saobraćajcima. Imaju razumjevanja prema nama koji skoro pa živimo u automobilu. Imao sam nekoliko udesa, što kao vozač, što kao suvozač, srećom bez zdravstvenih posljedica po ikog. Saobraćajna nesreća je grozno iskustvo koje ne želim nikom da doživi. Ljetos sam na Manjači izvlačio ljude iz potpuno uništenog vozila. Ne postoji horor film koji izaziva takvu jezu. U automobilu je bilo petoro ljudi, dva muškarca, dvije žene i dijete. Vozač i suvozač su bili u stanju teškog pijanstva. Bilo je krvi na sve strane. Pukom srećom niko nije poginuo. Svakakvih scena sam se nagledao na cesti u dvadeset godina koliko vozim.

Godišnje u svijetu u saobraćajnim nesrećama gine 1,3 miliona ljudi, a 20 do 50 miliona bude povrijeđeno. Broj poginulih i povrijeđenih u Republici Srpskoj i BiH je značajno iznad evropskog prosjeka. Najčešći uzrok nesreća je nepropisna i neprilagođena brzina. Radari sa kamerama svakako mogu uticati na smanjenje brzine, ali šta to znači kada imamo povlaštenu kastu za koju ograničenja ne vrijede. Njih policija ne smije zaustavljati, a ako neki od njih i skrivi ozbiljnu nesreću naći će se neko raspoložen ili natjeran da prikrije tragove.

Za mene je pitanje bezbjednosti u saobraćaju važnije od borbe protiv terorizma, svih izbora i  dnevno-političkih prepucavanja. Ipak, ova tema ne dobija ni približnu pažnju javnosti koju zaslužuje.

Javne ličnosti, poput političara, mogu igrati važnu ulogu u povećanju svjesnosti o rizicima i bezbjednosti u saobraćaju. Mogu, ali ne moraju. Odluka i izbor je na njima, ali u najmanju ruku bi trebali biti svjesni svoje odgovornosti i uticaja i ponašati se u skladu sa tim.

Zato vežite pojas, može vam spasiti glavu. Nije dovoljno da mislite za sebe, morate misliti i za druge učesnike u saobraćaju. Što bi rekli naši stari: "Znam ja koja budala sjedi za ovim volanom, ali ne znam koja sjedi za onim drugim."  

Nadam se da ste mi do sad oprostili tabloidski naslov jer to je bio jedini način da nekima od vas privučem pažnju na temu koju smatram izuzetno važnom.